Završna poglavlja “Prijestolja nevidljivoga” postavljaju najosnovnije pitanje koje neka civilizacija može izbjegavati: što stavljamo na najviše mjesto kad se više ne klanjamo automatski rastu? Odgovor knjige jest ono što naziva
„Prijestolja nevidljivoga” ne završavaju pritužbom. Završavaju izborom o percepciji. U svojim završnim poglavljima, okrenutima budućnosti, knjiga suprotstavlja dva načina gledanja na ljudsko biće. Jedan naziva predvidljivim djetetom: osobom spljoštenom u
Kad sam započeo ovo putovanje, mislio sam da pokušavam razumjeti povijest. U istini, pokušavao sam razumjeti obične prostorije. Učionicu s crvenom oznakom…
Ima večeri koje se doimaju previše skromnima da bi pripadale povijesti. Pomislim na usku ulicu koja se prepušta sutonu: posljednje obaveze, struganje kanti za smeće,…
