U petak su stigli rezultati testa. Na vrhu Samove stranice stajao je broj, ispisan crvenom bojom, zaokružen.
Sam je dugo gledao taj broj. Bio je malen. A nekako, tako ispisan crvenom tintom, kao da je govorio nešto veće od matematike. Kao da je govorio: ovoliko si pametan. To si ti. Cijeli vikend taj ga je broj pratio poput malog sivog oblaka.
U subotu nije ništa gradio. U nedjelju nije crtao.
Ali u nedjelju navečer baka ga je zamolila da joj pomogne popraviti stara vrtna vrata, ona koja su godinama visjela nakrivo. Nitko to nije uspio.
Sam je kleknuo u mokru travu, okretao šarku ovamo i onamo, razmišljao o tome, pokušao ponovno — i vrata su se zatvorila tihim, savršenim klikom.
Baka nije zapljeskala. Samo ga je pogledala i tiho rekla: "U tebi ima mnogo više nego što je itko dosad izmjerio." Sam je pomislio na broj ispisan crvenom bojom.
Rekao mu je jednu malu stvar o jednom sivom jutru. Nije znao za vrata. Nije znao za priče u njegovoj glavi, ni za način na koji je znao nasmijati svoju malu sestru, ni za sve ono što još nije ni pokušao.
Broj ti može reći kako je prošao test. Nikada ti ne može reći tko si.
Za jedno malo čuđenje koje možeš iskušati: pomisli na jednu stvar koju znaš učiniti, a za koju te nijedan test u školi nikada nije pitao. I to se računa.
(iz 1. poglavlja, "Rana i čuđenje" — broj ispisan crvenom bojom)