Davno, u Francuskoj, jedan dobrodušan čovjek po imenu Alfred Binet dobio je posao. Neka su se djeca u školi mučila, a nitko nije bio siguran zašto, ni kako im pomoći.
Može li gospodin Binet napraviti nešto što će pronaći tu djecu, kako bi im se mogla pružiti dodatna pomoć?
Pa ga je napravio: niz malih zagonetki i pitanja — prvi "test inteligencije". Ali Binet se brinuo zbog vlastita izuma, i uvijek je iznova isto govorio naglas, da nitko ne zaboravi: Ovo samo pokazuje kako se jedno dijete snalazi danas.
To nije etiketa. A svakako nije zauvijek. Dječji um može rasti, poput biljke koju se zalijeva. Test je zamislio kao ruku pomoći: evo kome treba malo više vremena, malo više brige. Nije htio da postane sudac koji će djecu za čitav život pečatirati kao "pametnu" ili "nepametnu".
Ali broj je varljiva stvar. Drugi su ljudi ipak prihvatili njegovu dobru zamisao i upotrijebili je kao pečat — utiskujući ga na djecu kao da se nikada ne može isprati.
Ali Binet je od početka bio u pravu. Danas znamo da je bio u pravu: mozak doista raste kad ga koristiš, kao što raste mišić kad ga vježbaš. Dječak koji u listopadu "zaostaje" do proljeća može juriti naprijed.
Zato, ako ti itko ikada pruži neki broj i kaže da to pokazuje koliko si pametan, sjeti se čovjeka koji je napravio prvi test i onoga što je bez prestanka pokušavao svima reći: danas, samo danas — a ti još uvijek rasteš. Test može pokazati kako je prošlo jedno jutro. Nikada ne može pokazati dokle ćeš stići.
Jedno čudo koje možeš isprobati: dodaj jednu riječ u rečenicu "Ja to ne mogu." Ta riječ je još.
(iz 21. poglavlja, "Znanost razvrstavanja duša" — Binetova istinska namjera)