Čini mi se da riječi mogu nadživjeti svjetove koji su im prvi dali snagu. Prolaze iz doba u doba poput istrošenih kovanica, s napola izbrisanim likovima, a ipak još nekako upotrebljivih. Božanska moć jedan je od tih izraza. Kod nekih ljudi on još uvijek priziva nedvojbeno religijsku sliku: vladara nad oblacima, nebeskog suca, silu koja blagoslivlja, kažnjava, zapovijeda i motri. Kod drugih doziva starije religijske krajolike: bogove oluje, svete vatre, tamjan, crkvene tornjeve, strah iz djetinjstva, utjehu iz djetinjstva. Mnogi suvremeni ljudi, možda i razumljivo, osjećaju napast da taj izraz posve ostave za sobom. Govorimo sami sebi da je moć sada politička, ekonomska, tehnološka, administrativna. Pretpostavljamo da božansko pripada nekom drugom dobu.
Pa ipak, moje vlastito putovanje odvelo me u drugom smjeru. Što sam pomnije promatrao suvremeni svijet, to sam manje bio uvjeren da je božansko nestalo. Moje je čitanje da se ono preselilo. Ako tražim samo bogove, čudesa i svete tekstove, promaknut će mi načini na koje stariji obrasci krajnjosti preživljavaju unutar novijih oblika. Promaknut će mi Razum kada ga se iznosi kao nešto iznad osporavanja, Nacija kada traži žrtvu bez granica, Tržište kada ga se tretira kao sudbinu, znanstveni ili tehnički jezik kada se njime služi kao da sam po sebi može razriješiti moralna pitanja, i algoritmi kada rangirane ishode prikazuju kao neutralnu nužnost. Stari bogovi možda su na mnogim mjestima izblijedjeli. Mislim da je dublja struktura često samo promijenila adresu.
Radna definicija
Za potrebe ove knjige potrebna mi je definicija dovoljno široka da prati taj obrazac kroz stoljeća, ali i dovoljno oprezna da se ne rastopi u metafori. Stoga, kada govorim o božanskoj moći, mislim na ono što u nekom društvu polaže pravo na konačni autoritet nad značenjem i vrijednošću — na ono što odlučuje što je stvarno i dobro, tko smije vladati, a tko mora slušati.
To je moć koja govori, otvoreno ili tiho: ovo je stvarno; ovo je važno; ovo se računa kao dobro, sramotno, vrijedno, uzaludno, normalno, devijantno, moguće. To je moć koja može tražiti žrtvu, ne samo vjerovanja, nego i vremena, rada, dostojanstva, želje, pozornosti, budućnosti, a ponekad i samoga života.
Po mojem mišljenju, ovdje najprije nije presudno nadnaravno. Presudan je autoritet. Manje me zanima govori li neka moć u ime neba nego polaže li pravo na posljednju riječ. Božanska moć, u tom smislu, povlači granicu između stvarnosti i nestvarnosti, vrijednosti i bezvrijednosti, smisla i besmisla. Može nositi lice boga, kralja, proroka, stranke, vođe ili stroja. Može se pojaviti i kao nešto raspršenije, pa zato i teže osporivo: Povijest, Priroda, Sigurnost, Napredak, “ekonomija”, “podaci”, ili čak “sama stvarnost”, kada se te riječi izgovaraju kao da su već moralno protumačene i izvan spora.
Ponekad je takvu moć lako locirati. Sjedi u hramovima, palačama, sudovima, parlamentima, ministarstvima, bankama, laboratorijima, kampusima ili podatkovnim centrima. Ponekad ju je teže vidjeti jer se skriva u navikama, pretpostavkama, institucionalnim rutinama, softverskim kategorijama, obrazovnim sustavima i pričama o “tome kako svijet funkcionira”. U takvim je slučajevima odlučujuće pitanje jednostavno, premda ga nije uvijek lako postaviti: predstavlja li se ta moć kao jedna sila među drugima, otvorena prosudbi i preispitivanju, ili kao mjera po kojoj se sve drugo mora prosuđivati? Kada se dogodi ovo drugo, mislim da je na djelu nešto božansko, bez obzira rabi li itko tu riječ ili ne.
Obilježja božanske moći
Prateći taj obrazac kroz povijest, počeo sam misliti da božanska moć za sobom ostavlja ponavljajuća obilježja.
Prvo, opire se sumnji. Dovesti je u pitanje počinje se osjećati ne samo kao teško, nego i kao neprilično. U jednom dobu ta se nepriličnost može zvati bogohuljenje; u drugom izdaja; u trećem iracionalnost; u četvrtom neodgovornost ili profesionalno samoubojstvo. Oznaka se mijenja. Pritisak ostaje. Čovjeku se daje do znanja da ozbiljni odrasli ljudi ne postavljaju takva pitanja.
Drugo, vlastiti poredak prikazuje kao neizbježan. Ne kaže: “ovo je jedan poredak među drugima.” Kaže, ili snažno sugerira: “ovo je naprosto stvarnost.” Ljudske odluke prekrivaju se jezikom nužnosti. Ishodi se preimenuju u činjenice. Namjera se prekrštava u sudbinu.
Treće, skriva autorstvo. To je možda najvažnije obilježje od svih. Netko je napravio pravila. Netko je odabrao što će se brojiti, što će se zanemariti, koga će se štititi, koje će se rizike tolerirati, koji će se gubici smatrati prihvatljivima. Pa ipak, božanska moć te ljudske ruke nastoji ukloniti iz vidokruga. Govori bezličnim glasom: Bog to hoće. Priroda to zahtijeva. Razum to dokazuje. Tržište je odlučilo. Algoritam je predvidio. Jednom kad se taj glas uspostavi, otpor postaje teži, jer se više ne raspravlja s osobom ili institucijom, nego sa “stvarnošću”.
Četvrto, ona naturalizira hijerarhiju. Oni gore izgledaju prikladniji, racionalniji, zaslužniji, nužniji. Onima dolje govori se, blago ili grubo, da njihov niži položaj odražava ustroj stvari. U jednom se razdoblju to može objašnjavati nebom, u drugom rođenjem, u trećem vrlinom, zaslugom, talentom, natjecanjem ili podacima.
I peto, možda najistančanije, božanska moć ne nameće se samo odozgo. Ona se i obnavlja odozdo. Prenosimo njezine priče. Ukrašavamo svoje živote njezinim simbolima. Sebe i jedni druge mjerimo prema njezinim mjerilima. Osjećamo ponos kada uspijemo prema njezinoj logici, a sram kada podbacimo. Čak se i oni koje je neki poredak ranio mogu uz njega vezati jer je postao okvir kroz koji život poprima smisao. Zato božansku moć ne vidim ponajprije kao zavjeru zlikovaca. Češće je to zajedničko začaranje: nejednako nagrađujuće, često nepravedno, ali održavano širokim sudjelovanjem.
Božanska moć i obična moć
Ne zaslužuje svako vršenje moći to veće ime. Roditelj ima moć nad djetetom. Učitelj ima moć u učionici. Menadžer, stanodavac, odbor, državni ured ili mjesno vijeće svi vrše oblike moći koji mogu biti pravedni ili nepravedni, strpljivi ili zlostavljački. Ali to nisu uvijek božanske moći. Često su to obične moći: ograničene, situirane, odgovorne i načelno otvorene preispitivanju.
Pomak nastupa kada obična moć pokuša odjenuti se u krajnjost. Vladar prestaje biti samo vladar i postaje nositelj nebeskog mandata. Zakon prestaje biti ljudski dogovor i postaje “prirodni poredak”. Politika više nije jedan izbor među drugima, nego jedina racionalna opcija. Ekonomski sustav prikazuje se kao neizbježni izraz ljudske naravi. Algoritam se ne tretira kao alat oblikovan pretpostavkama i podacima, nego kao glas same stvarnosti. U tom trenutku moć prolazi kroz skrivena vrata. Omata se neizbježnošću i moralnim sjajem.
Taj omotač je važan. Jedno je raspravljati s ministrom, poslodavcem, monarhom, upravnim odborom ili institucijom. Drugo je kada vam se kaže da raspravljate s Prirodom, Sigurnošću, Napretkom, Razumom ili samom Stvarnošću. Simboli se mijenjaju kroz stoljeća, ali ambicija je prepoznatljiva: moć nastoji sebe premjestiti izvan pregovora tako što samu sebe posvećuje. U tom sam smislu počeo misliti o božanskoj moći kao o običnoj moći učinjenoj svetom, ili barem učinjenoj takvom da djeluje nedodirljivo.
Zašto zadržati riječ “božansko”?
Više sam se puta pitao zašto i dalje rabim taj stariji jezik. Zašto ne govoriti samo o ideologiji, hegemoniji, sustavima, institucijama ili društvenoj kontroli?
Riječ božansko zadržavam iz triju razloga.
Prvi je taj što mi pomaže povezati razdoblja. Ako božanski jezik zadržim samo za izričito religijska društva, pričam lažnu povijesnu priču u kojoj su drevni i srednjovjekovni ljudi živjeli pod svetom moći, a moderni ljudi potom pobjegli u sekularnu neutralnost. Moje čitanje ne podupire tu urednu podjelu. Umjesto toga vidim preseljenje. Kozmički mitovi postaju moralni zakoni; moralni zakoni postaju sveta carstva i crkve; a njima djelomice ustupaju mjesto države, nacije, tržišta, znanstveni autoritet i sada digitalni sustavi koji razvrstavaju, rangiraju i posreduju život. Imena se mijenjaju. Dublja tvrdnja ostaje.
Drugi je razlog taj što mi ta riječ pomaže primijetiti skriveno sveto unutar sekularnog. Suvremena se društva često opisuju kao raščarana. Religija se dodjeljuje privatnom životu, dok se za javni život kaže da počiva na činjenicama, procedurama, poticajima i ekspertizi. Ali kada ti sustavi zatraže krajnji autoritet, oni čine više od pukog upravljanja. Počinju zahtijevati vjeru, odanost, žrtvu i moralnu podložnost. Nazvati ih u takvim trenucima božanskim moćima, po mojem mišljenju, ne znači nijekati njihovu korisnost. To znači lišiti ih lažne nevinosti i vratiti ih ljudskoj prosudbi.
Treći je razlog taj što ovaj jezik oživljava starije i zahtjevnije pitanje: čemu služiš? Veći dio povijesti ljudi su znali da vidljivi poretci počivaju na nekom računu onoga što je krajnje. Mogli su mu se pokoravati, buniti se protiv njega, nanovo ga tumačiti ili mu se povjeriti, ali obično se nisu pretvarali da takva tvrdnja ne postoji. Mi smo, nasuprot tomu, često u napasti da se utješimo govoreći kako ne služimo ničemu. Mi smo samo praktični. Samo slijedimo dokaze. Samo radimo svoj posao. Samo odgovaramo na poticaje. Samo smo realni.
Toj utjesi više ne vjerujem previše. Moje je vlastito stajalište da svaki život oblikuje neka priča o tome što je u konačnici važno. Za jednu osobu to može biti Bog žive vjere. Za drugu to mogu biti postignuće, nacionalna sudbina, sigurnost, priznanje, produktivnost, udobnost, sloboda, napredak ili čak tmurno uvjerenje da ništa uopće ne zaslužuje štovanje. Ne tvrdim da su sve takve odanosti istovjetne. Tvrdim da funkcioniraju više poput bogoštovlja nego što su moderni ljudi obično spremni priznati.
Tako će se ovo putovanje kretati od krugova oko vatre i nebeskih bogova do gradskih kultova i svetih kraljeva, od monoteizma do Razuma, od srednjovjekovnih svodova do nacija i tržišta, od industrijskih mitova napretka do sve nevidljivijeg autoriteta podataka, platformi i algoritama. Usput želim pitati ne samo što su te moći tvrdile, nego i što su zahtijevale od običnih ljudi te kako je njihova logika ulazila u domove, škole, tijela i živote djece.
Za sada, jedna rečenica nosi nit koje se želim držati: božanska moć je svaka moć koja vlastiti ustroj prikazuje kao sudbinu, prisvaja pravo da definira stvarnost i vrijednost te traži žrtvu putem straha, obećanja ili obojega.
Ako tu rečenicu vrijedi zadržati, onda zato što uvježbava određenu vrstu pažnje. Primijeti što ti se govori da je neizbježno. Primijeti što se čini opasnim dovesti u pitanje. Primijeti što traži tvoje vrijeme, odanost, poslušnost ili samopoštovanje, a pritom se pretvara da tek opisuje svijet. Primijeti i što bi izgubio — ili što bi tražio od drugih da izgube — kako bi mu ostao vjeran.
Počeo sam misliti da već živimo u prisutnosti bogova, bez obzira usuđujemo li ih se tako nazvati ili ne. Da bih razumio kako je takva moć prvi put zadobila oblik, moram se vratiti prije kraljeva, spisa i hramova — ljudima okupljenima oko vatre u tami.