Jan Verellen

Jan Verellen proučava kako ljudi uče — i kako ih se počinje mjeriti. Devet je godina proveo na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu, u Belgiji, stekavši dvije posve različite magistarske diplome: jednu iz Tjelesnog odgoja i znanosti o kretanju, drugu iz Poslovnog inženjerstva. Putem ga je zaokupilo jedno pitanje: zašto se učenje tretira kao nešto što valja pretrpjeti, a ne kao umijeće u kojem čovjek doista može postati dobar?

Slijedeći to pitanje, sam je sebe naučio učiti mnogo učinkovitije — svodeći vlastiti rad na djelić onoga što sustav pretpostavlja da je potrebno “prosječnom” studentu, a ipak je diplomirao i živio dobro. Pokazalo se da učenje nije dar koji neki dobiju rođenjem. Ono su pažnja, pamćenje, metoda i tiho pouzdanje da se sposobnost može uvježbati.

Ta ga zamisao nije puštala. Vodila je unatrag prema nečemu manjem i starijem: učionici, broju ispisanom crvenom bojom i pouci — usvojenoj rano — da se čovjeka može izvagati, rangirati i unaprijed mu reći dokle će stići. Slijediti tu nit prema van, od jedne školske klupe do sustava koji uređuju širi svijet, postalo je Prijestolja nevidljivoga: povijest “božanske moći” — mehanizma koji vlastiti ustroj prikazuje kao sudbinu — i društva fiksnoga mentalnog sklopa, izgrađenog na vjerovanju da se umovi dovršavaju rano.

Prijestolja su napisana za odrasle. No njihova nadajuća polovica — da uvijek postoji više nego što ijedan broj može obuhvatiti — namijenjena je svima, pa su tako nastala i dva prateća niza: Čudi se, male ilustrirane priče za uzrast od 6 do 11 godina, i Uči, iste ideje ispripovijedane starijim učenicima i odraslima. Zajedno čine jednu jedinu tvrdnju, oblikovanu za tri dobi: um nije zadan, a čovjeka koji je osjetio kako se njegov vlastiti um mijenja mnogo je teže uvjeriti da su hijerarhije svijeta jedine koje priroda dopušta.